Iranska revolucija 1979. — kako je aktualni režim došao na vlast?

Povijest modernog Irana uvelike su odredila dva povijesna događaja - državni udar (coup d'état) koji je CIA izvela 1953. i revolucija koja je 1979. svrgnula šaha Mohammeda Rezu Pahlavija. Jedan je nemoguće objasniti bez drugoga, a u pozadini oba nalazi se korijen uzroka više-manje svih političkih previranja i nemira na Srednjem i Bliskom istoku od kraja 2. svjetskog rata do danas - kolonijalna i neokolonijalna intervencija s ciljem destabilizacije i otimačine.

Intervencija CIA-je 1953.

Dinastija Pahlavi, čijeg potomka Rezu američki režim, kao i dio prosvjednika, danas gura na poziciju državnog lidera nakon potencijalne promjene režima, Iranom je vladala od 1925. pa sve do revolucije, 1979. Njezin prvi vladar i utemeljitelj bio je Reza Shah Pahlavi, časnik iz vojske, kasnije ministar rata i premijer. Njegov najstariji sin i nasljednik, Mohammed Reza Pahlavi, vladao je kao šah sve do svrgavanja u revoluciji, ali istinsku moć izgradio je tek nakon vojnog udara koji je 1953. uz pomoć američkih i britanskih obavještajnih službi svrgnuo demokratski izabranog premijera i reformista, Mohammada Mosaddegha.

Puč iz 1953. nije samo kalauz za razumijevanje revolucije koja je dovela aktualni režim na vlast već i uzorak koji u potpunosti rekalibrira način na koji iz suvremenog rakursa gledamo na unutarpolitičku situaciju u Iranu.

Mosaddegh je bio klasični primjer reformista i modernista u poslijeratnom periodu. Educiran u Parizu i švicarskom Neuchâtelu, vratio se u Iran tik pred izbijanje Prvog svjetskog rata. Dok je bio na vlasti, proveo je niz društvenih reformi koje su poboljšale materijalne uvjete stanovništva: uvedena je naknada za nezaposlene, vlasnicima tvornica naloženo je da isplaćuju naknade bolesnim i ozlijeđenim radnicima, a seljaci su oslobođeni prisilnog rada na imanjima svojih zemljoposjednika. Godine 1952. Mosaddegh je donio Zakon o agrarnoj reformi, kojim su zemljoposjednici bili prisiljeni izdvajati 20 posto svojih prihoda u razvojni fond koji je financirao projekte, poput javnih kupališta, seoskog stanovanja i suzbijanja štetnika i štetočina u gradovima.

Nacionalizacija nafte i odgovor Zapada

Presudio mu je, kao što to obično biva kada su u pitanju državnici Globalnog juga, pokušaj ograničavanja utjecaja zapadnih sila, prije svega Velike Britanije i SAD-a. Iran je u ožujku 1951., dvije i pol godine prije američke intervencije, nacionalizirao naftnu industriju.

"Naše dugogodišnje pregovore sa stranim državama dosad nisu polučile nikakve rezultate. Uz prihode od nafte mogli bismo pokriti cjelokupan državni proračun te se boriti protiv siromaštva, bolesti i zaostalosti među našim narodom. Još jedno važno razmatranje jest da bismo uklanjanjem moći britanske kompanije ujedno uklonili i korupciju i intrige, putem kojih su se utjecalo na unutarnje poslove naše zemlje. Nakon prestanka takvog tutorstva, Iran bi postigao svoju gospodarsku i političku neovisnost. Iranska država radije želi sama preuzeti proizvodnju nafte.

"Kompanija ne bi trebala činiti ništa drugo osim vratiti svoju imovinu zakonitim vlasnicima. Zakon o nacionalizaciji predviđa da se 25 % neto dobiti od nafte izdvoji za podmirenje svih legitimnih zahtjeva kompanije za odštetu. U inozemstvu se tvrdi da Iran namjerava protjerati strane naftne stručnjake iz zemlje i potom zatvoriti naftna postrojenja. Ta je tvrdnja ne samo apsurdna, nego i čista izmišljotina", rekao je Mosaddegh u govoru iz lipnja 1951.

CIA je prije nekoliko godina i službeno priznala svoju ulogu u državnom udaru koji je svrgnuo Mosaddegha i pomogao uspostaviti Rezin centralizirani, autoritarni sustav. Šah je godinu dana nakon puča pozvao zapadne naftne kompanije nazad u Iran.

CIA financirala proturežimske prosvjede

Čim je državni udar uspio, Mosaddeghovi bivši suradnici i pristaše bili su zatvarani i mučeni. Neki su osuđeni na smrt i pogubljeni. Ministar vanjskih poslova i najbliži Mosaddeghov suradnik, Hossein Fatemi, pogubljen je po nalogu vojnog suda šaha. Presuda je izvršena strijeljanjem 10. studenoga 1954. godine.

Glavni arhitekt puča bio je Kermit "Kim" Roosevelt Jr., unuk američkog predsjednika Theodora Roosevelta, tada šef Ureda CIA-je za Bliski istok i Afriku. Roosevelt je financirao promonarhističke prosvjede, koji su vrlo brzo postali nasilni i rezultirali žrtvama.

Mosaddegh se predao umirovljenom generalu Fazlollahu Zahediju, koji ga je uhitio u časničkom klubu kojega je za njega u stožer pretvorila - CIA. Osuđen je na tri godine samice i kućni pritvor, u kojemu je bio do smrti. Nakon izricanja presude, New York Times citira njegovu reakciju:

"Presuda ovoga suda povećala je moju povijesnu slavu. Izuzetno sam vam zahvalan što ste me osudili. Doista, večeras je iranski narod shvatio značenje ustavnosti.“

Pahlavi je u potpunosti bio podređen zapadnim silama, a Iranom je vladao kao čelnik monarhističke, izrazito antikomunističke diktature. Kao što piše irski akademik Fred Halliday, Pahlavijev režim je direktno doveo do Islamske revolucije - prije svega, svojim kontradikcijama, koje su iz godine u godinu postajale sve oštrije i koje su u konačnici dovele do populističkog, narodnog pokreta otpora koji je svrgnuo šaha.

Pismenost je bila niska, inflacija je rasla iz godine u godinu, brzorastuća urbana populacija rezultirala je porastom stanarina, a javne službe diljem države počele su se raspadati.

"Neuspjesi Bijele revolucije (niza reformi iz 1963. kojima je Pahlavi pokušao modernizirati iransku ekonomiju) bili su očiti u poljoprivredi, industriji i urbanim društvenim uvjetima, no to ne znači da je Iran ostao „polufeudalna” zemlja niti da ga šah nije u određenoj mjeri preobrazio. Upravo je, štoviše, znatan, ali proturječan karakter te preobrazbe pružio objektivni, društveno-ekonomski kontekst za revoluciju", rekao je Halliday 1987. u intervjuu za New Left Review.

Hallidayeva pozicija u suštini je povratak na klasičnu marksističku interpretaciju povijesnih događaja. Proturječnosti između dva pola društvene dinamike - neokolonijalne eksploatacije bogatstava izvana i represije te sve gorih materijalnih uvjeta većine stanovništva na unutarnjem planu - stvorila je uvjete za pad režima.

Pobjeda revolucije

Popularnu platformu koja se borila protiv režimske autokracije i zapadne dominacije, ipak, nisu činile samo fundamentalističke snage koje su u konačnici preuzele vlast. Revolucionarna koalicija nije bila monolitna, u sebi je ujedinjavala ljevičarske, sekularne, socijalističke, komunističke i desničarske popularne pokrete. Pa ipak, unatoč tome što je podrška revoluciji dolazila iz gotovo svih dijelova društva, tu energiju su najuspješnije kanalizirale šijitske teokratske snage, pod vodstvom ajatolaha Ruholaha Homeinija.

Homeini je bio teolog i sveučilišni profesor filozofije, koji je izgnan iz države 1964. nakon što je kritizirao Pahlavijeve reforme u sklopu Bijele revolucije.

U Iran se vratio 1. veljače 1979., dva tjedna nakon što je Pahlavi napustio državu i de facto potvrdio uspjeh revolucije. ABC-jev novinar Peter Jennings pitao što osjeća nakon trijumfalnog povratka iz egzila. Homeini je odgovorio: "Hitchi." Ništa.

Krajem ožujka, organizirao je referendum kojim je usvojeno stvaranje Islamske republike Irana, a do prosinca je gotovo u potpunosti konsolidirao moć. Proglašen je Timeovom osobom godine za 1979. Kao što kaže Halliday, uspjeh revolucionarnih snaga u učvršćivanju položaja bio je impresivan, ali nije uspio rasplesti ključne točke kontradikcije koje su dovele do pada šaha:

Invazija, sankcije, kemijska oružja

Štoviše, Iran je od 1979., uz sve krizne točke unutar države, naslijedio još jedan uteg: otvoreno neprijateljstvo zapadnih sila. Samo godinu dana nakon osvajanja vlasti, Iran je morao oružjem braniti revoluciju. Irak Saddama Husseina, s punom podrškom SAD-a, pokrenuo je kopnenu invaziju u rujnu 1980.

U četvrtoj godini rata, kojeg povjesničari danas zovu najduljim konvencionalnim ratom dvaju sila u 20. stoljeću, u siječnju 1983., Irak je počeo koristiti kemijska oružja; prije svega, bojne otrove poput iperita, ozloglašene od korištenja na zapadnom frontu 1. svjetskog rata. U tom periodu, Irak je dvaput posjetio Donald Rumsfeld, tada specijalni izaslanik američkog predsjednika Ronalda Reagana za Bliski istok. Svrha tih posjeta bila je, Rumsfeldovim riječima, "pokušaj uspostave boljih odnosa sa Saddamom Husseinom".

Tijekom Rumsfeldovog drugog posjeta, izvješće UN-a zaključilo je da je Irak počeo koristiti bojne plinove i kemijsko oružje u Iranu. Nakon otvaranja povjerljivih CIA-inih dokumenata, potvrđeno je da su to kemijsko oružje, kao i obavještajne podatke za korištenje, Husseinu isporučile Sjedinjene Američke Države.

Rumsfeld je 20 godina kasnije, kao ministar obrane u administraciji Georgea W. Busha, bio jedan od glavnih arhitekata invazije na Irak i svrgavanja Saddama Husseina, svog bivšeg saveznika. Službeni casus belli bila su, naravno, navodna oružja masovnog uništenja. Dvije godine nakon američke invazije, CIA je službeno priznala da oružja masovnog uništenja u Iraku ne postoje. Hussein ih je uništio nakon Zaljevskog rata.

Rat Iraka i Irana trajao je do ljeta 1988. i uzrokovao, ovisno o procjenama povjesničara, od 700.000 do preko milijun žrtava. Završio je nevoljkim primirjem, kao status quo ante bellum, ali iranske žrtve nastavile su rasti i nakon što su zračni udari i napadi plinom prestali.

Sankcije kao kolektivno kažnjavanje

Američki režim sankcija koje, uz određena odstupanja, ublažavanja i, onda ponovno, zaoštravanja, traju od kraja sedamdesetih do danas sprečavaju državu da pristupi državnoj imovini u stranim bankama, medicinskim zalihama, lijekovima i industrijskoj mašineriji. (Sankcije protiv Irana, koje je Donald Trump pojačao u prvom terminu, nakon kratkog opuštanja tijekom administracije Baracka Obame, predstavljaju kolektivno kažnjavanje, zabranjeno prema Ženevskog konvenciji, procijenio je 2018. UN-ov specijalni izvjestitelj za sankcije i ljudska prava, Idriss Jazairy).

UN-ovi stručnjaci procijenili su da američke sankcije krše ljudska prava svih stanovnika Irana (u samo jednom od primjera, navodi se da Iran svake godine pretrpi 40.000 sprječivih smrti zbog polucije zraka). Kao i Kuba, Narodna republika Koreja i više-manje svaka država koja se ne nalazi unutar plašta NATO/SAD hegemonije, Iran se od revolucije nalazi u permanentnom stanju ekonomske opsade od strane najmoćnije države na svijetu.

Prije nešto manje od sedam godina, tijekom Trumpovog prvog mandata, Mike Pompeo, tadašnji ministar vanjskih poslova, za CBS je rekao da su, zahvaljujući američkim sankcijama, "stvari za iranski narod postale puno gore."

Iran je nakon revolucije postao trn u oku zapadnih sila, predvođenima SAD-om i njegovim najvažnijim saveznikom u regiji - Izraelom.

Ostao je to do dan danas.